CEREMONIJA POLAGANJA CVIJEĆA NA GROBOVE, TURBETA I SPOMENIKE

Bismillahi-r-rahmani-r-rahim

 

 

Običaj polaganja cvijeća na šehidska obilježja i mezarluke je uzeo maha u Bosni i Hercegovini pogotovo nakon rata, kada su mnogi koji su preselili na Allahovom putu uzeti za griješenje prema Allahu, zbog toga se vratimo nazad u prošlost kod mnogobožačkih plemena koji su svojim božanstvima prinosili žrtve u vidu pšenice, cvijeća,  ili bilja da bi mi vidjeli da je to čisto oponašanje nevjernika. Ako ovo sve sagledamo i pogledamo šta danas neki muslimani rade vidjećemo da ovaj običaj nema uporišta u islamu i ne samo da nema uporišta već je to čisti grijeh i nepokornost Allahu i Poslaniku s.a.v.s. kao što ćemo dokazati inšaallah.

Ovaj običaj je čak i podržan od vjerskih velikodostojnika koji za neke vjerske praznike poput bajrama uvode ovu novotariju i izvode ceremoniju polaganja cvijeća na mezarluke onih koji su poginuli u ovom proteklom ratu. Kada narod vidi da to rade hodže onda on izvodi taj grijeh i na dženazama, ili posjetima mezarlucima svojih najmilijih smatrajući to islamskim običajem. Što je još gore za državne i nacionalne praznike poput prvog maja, ljudi, uglavnom muslimani polažu cvijeće pred kipove (biste) ”narodnih”  heroja iz II svjetskog rata, što je čisto oponašanje prijašnjih nevjernika i širk koji Allah neće oprostiti. Ako se upitamo zašto narod polaže cvijeće pred te kipove ili na mezare i turbeta vidjećemo da postoji jedna bojazan od tih mrtvih i  zato oni kažu:” Ako ih se ne sjetimo na taj dan mi ih ne poštujemo”.

Islam je odredio kako da se sjećamo umrlih ljudi a to je kroz priču o njihovim dobrim djelima ili  sa dovama koje upućujemo Allahu za njih. Da bi shvatili da je polaganje cvijeća u stvari prinošenje žrtve treba da znamo šta je to žrtva. Žrtva je ono što čovjek prinese nekome ili nečemu zbog bojazni od njega ili koristi koja bi proizašla iz te žrtve. Također današnje polaganje cvijeća je žrtva ne samo zbog bojazni ili koristi već je to i ulaganje u aktuelnu situaciju ili ličnost. Na primjer za prvi maj polažu cvijeće da bi se sjetili svih onih koji se vežu za taj praznik i naravno oni koji organiziraju tu svečanost imaju korist iz toga. Narod koji polaže cvijeće on ne zna ništa o tome ali izražavaju tim kipovima poštovanje koje je islam zabranio. Što je još gore mnogi na mezare i turbeta stavljaju hranu i piće ali i pale svijeće, što je čisto oponašanje mnogobožačke vjere Babilonaca koji su živjeli u vrijeme Ibrahima a.s.

Poznavanje vjere Babilonaca nam pomaže da shvatimo kur’anske ajete koji govore o vjeri Ibrahimova naroda. Stanovnici Babilona su imali više bogova. Svaki grad je imao svoje božanstvo koje ga štiti, a svaka provincija i selo je imalo manja božanstva koja su obožavali, iako su službeno imali svi najveće božanstvo. Vladari su osjećali veliku potrebu za oprostom i zbog toga su božanstvima gradili hramove u koje su stavljali namještaj, hranu i vino.

 Naravno muslimanima je dozvoljeno da samu Allahu žrtvu prilažu u vidu kurbana gdje je korist od toga velika i za pojedinca i za zajednicu. Dakle jedna od koristi klanja kurbana je po­maganje siromaha. Osim toga korist nam je i to, što se tim kurbanima sjetimo i svojih bližnjih i svojih prijate­lja, te darujući i njima nešto od kurbana oživimo uspo­menu na prijateljstvo i na svoju rodbinu. Iznad svega toga je ta korist, što time vršimo jednu uzvišenu Allahovu naredbu i u Njegovo ime samo Njemu prinosimo žrtve i time javno manifestiramo da "Nema boga osim jedinog Allaha" i da je svaka naša pokornost, svaki naš ibadet jedino i isključivo samo Njemu. Kod svih naroda bilo je prinošenje žrtava. Idolopoklo­nici su prinosili žrtve kipovima. Neki su prinosili i ljudske žrtve. Neki su žrtve spaljivali i niko se njima nije koristio. Islam je to sve dokinuo, a donio nešto korisno. Naredio je klanje kurbana, kojim se izražava najveća pokornost Bogu, kojim se manifestira vjera u jednog Allaha, kojim se pomažu siromasi, a darujući jedan dio od njega prijateljima i rodbini, ojačava se prijateljstvo i obnavlja pažnja prema rodbini.

Komentariši